HUK SA SEVERA - fanzin navijačke grupe - FIRMA 1989

fotografije, tekstove, predloge, kritike,...

šaljite nam na e-mail adresu: huksasevera@gmail.com






Huk sa severa br.5

Sadržaj (132. strane): 

Sad ili nikad!

Foto priča: 12.mart

Istorija: 5.deo (1978-91.)

Legende kluba: Todor Veselinović

FK Vojvodina u sezoni 2008/09. proleće

Navijački izveštaji sezona 2008/09. proleće

Lešinari Banjaluka

Press clipping: Srpski Navijač

Tattoo

Graffiti

Ryker’s Writers

Subkultura: Casuals

West Ham United

Novosadska muzička scena

Memorijalni turnir u fudbalu D. Dimitrijević

Retro galerija

______________________________________________________________________________________


SAD ILI  NIKAD 

            Pred nama je nova sezona koja u mnogo čemu može biti istorijska, kako za Fudbalski klub Vojvodina, tako i za nas, njene navijače. Nakon perioda u kojem je posle višegodišnje agonije klub stabilizovan, proteklo je dve sezone u kojima se nije desilo gotovo ništa i gde je Voša, iako u samom vrhu lige, sa redovnim učešćem u UEFA kupu, bila realno bezopasna u trci za jedan od domaćih trofeja. Takav proces stabilizacije kluba bio bi prirodan u normalnim okolnostima u jednom zdravom fudbalskom takmičenju. No, kao što znamo, liga u kojoj naš klub nastupa daleko je od normalne, a glavni rivali našeg kluba daleko su od zdrave konkurencije. Ovim stavom pre svega aludiramo na hapšenje predsednika FK Vojvodina, Ratka Buturovića, 2008. godine, zbog nikada dokazanih optužbi za nameštanje utakmice Mladost Lučani–Vojvodina. U trenucima kada je Voša počela predstavljati opasnog konkurenta u borbi za trofeje  državnim klubovima iz Beograda, predvođena igračem svetskog kalibra kakav je Gojko Kačar, koji se nije hteo prodati vojnom ili policijskom klubu „za šaku pirinča“ (kako su do tada bili naviknuti), je počelo i krivično gonjenje čelnika našeg kluba i optužbe za njihovu pripadnost fudbalskoj mafiji. Podsetimo: od raspada SFR Jugoslavije, preciznije od 1989. godine, FK Vojvodina nije osvojila niti jedan trofej. Složićete se da je, u okolnostima u kojima je javna tajna da je fudbalsko prvenstvo naše zemlje izvan granica regularnosti i da je čitav sistem takmičenja podređen dobrobiti dva najveća kluba, u najmanju ruku čudno da se jedino klub koji nije osvojio nijedan trofej od 1989. godine optužuje za nameštanje utakmica.

            Ovakav tretman FK Vojvodina nije nov i ima svoj istorijat. Zakulisne radnje gospodara domaćeg fudbala protiv novosadskog prvoligaša sežu još u period posle Drugog svetskog rata, kada je na silu promenjeno ime našeg kluba u FK Sloga, iako je gotovo polovina predratne ekipe našeg kluba poginulo i dalo svoj život u borbi protiv fašizma. Kao nagradu za to, nove vlasti su Vojvodini promenile ime. Sreća, ta ludost nije dugo trajala. Naredni udar na klub desio se po osvajanju prve titule 1966. godine i od tog udara se klub nije oporavio do dana današnjeg. Pod izgovorom da uvodi elemente kapitalističkog ekonomskog sistema u socijalističku samoupravnu ekonomiju, sa mesta direktora kluba sklonjen je vizionar i inovator, avangardna osoba našeg fudbala i najveća legenda kluba – Vujadin Boškov. Čoveku koji je izgradio temelje moderne Vojvodine, uvodeći profesionalizam u naš klub, zabranjeno je obavljanje menadžerske funkcije u našem fudbalu i to baš kada je Voša postala prvi klub koji je srušio dotadašnji mit o nedodirljivosti „velike četvorke“ jugoslovenskog fudbala, osvojivši svoju prvu titulu. Od tada traje doba poslušnika u našoj upravi, ljudi koji manje ili više otvoreno navijaju za Zvezdu ili Partizan, a brinu se za funkcionisanje novosadske „Stare dame“. Pripadnici tadašnje „velike četvorke“, a danas i „beogradski blizanci“ bili su u medijima neprikosnoveni protivnici, a kada je u pitanju Voša najveći saveznici. Najilustrativniji primer toga bilo je poslednje kolo prvenstva 1974/75. godine. Vojvodina se za titulu „tukla“ sa splitskim Hajdukom i za konačni trijumf joj je trebala pobeda kod kuće protiv tuzlanske Slobode, uz poraz Hajduka od Crvene Zvezde u Beogradu. Na poluvremenu je izgledalo kao da Voša grabi ka drugoj tituli. Sigurno vodstvo protiv Slobode je, uz 1:0 za Zvezdu na poluvremenu, držalo u delirijumu novosadske navijače. No, tih prokletih 15 minuta poluvremena izbrisalo je sve nade... Iz „pijace“ u tunelu „Marakane“ Hajduk je izašao preporođen i preokrenuo rezultat na 1:2 i tako uzeo titulu nama ispred nosa. Šta se desilo igračima Hajduka u toj svlačionici, da izađu tako preporođeni u drugom poluvremenu, znaju samo tadašnji čelnici Crvene Zvezde i Hajduka. Nakon ove utakmice kreće sunovrat novosadskog prvoligaša, koji je kulminirao ispadanjem iz prve lige. Mnogo gora od rezultata bila je činjenica da više niko ozbiljan i dobronameran nije hteo u Vojvodinu, jer se na brojnim primerima pokazalo da je angažman u našem klubu večita „bitka sa vetrenjačama“.

            Objašnjenje takvog tretmana FK Vojvodine u svim fudbalskim strukturama je više nego jednostvano. Bili smo prvi koji su ušli u moć nedodirljivih i privilegovanih klubova našeg fudbala. Bili smo nada i tračak svetla u tunelu svim sarajevima, željezničarima, rijekama i sličnim malim klubovima, večito u sredini ili na začelju tabele. Jednostavno, bili smo zvezda vodilja manjim klubovima i veliki to nisu hteli da trpe.

            Ako malo bolje pogledamo, situacija je gotovo identična i u navijačkoj sferi. Već opisanim spletkarenjima i podmetanjima nogu našem klubu, Vojvodina je izgubila gotovo jednoglasnu podršku svoga grada krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih. Generacije Novosađana mučki su odbacivale svoj klub i okretale se jednom od dva državna beogradska kluba. Samo je jedna uporna grupa ljudi ostala uz Vojvodinu bez obzira na sve. Iz tog prkosa, a ponajviše iz ljubavi prema klubu iz svoga grada, rođen je Red Firm, a kasnije i Firma. Bili smo prvi od svih grupa van Beograda koji su se izdigli iznad konformističkog praćenja jednog od dva državna kluba i prvi koji su dosledno realizovali popularnu parolu „Support your local football club“, i time postali prvi ozbiljniji rivali dvema najvećim grupama. Ta činjenica postala je veoma bolna manjini hohštaplera i sitnih uličnih crva, kakvih još uvek ima u našem gradu, koja se iz petnih žila upela da našem klubu i našoj grupi pokaže kako u našem gradu još uvek ima crnih tačaka koje ne žive za Vošu. I tu su zajedno na istom zadatku, združenih snaga, navodno najveći neprijatelji – navijači ona dva Titova blizanca srpskog fudbala. U svojim bolesnim namerama otišli su toliko daleko da su i ubili jednog od nas, misleći da time mogu zaustaviti neminovni proces povratka Novog Sada svojoj Vojvodini. Time su nas samo obavezali da ovu svoju nameru odlučnije nego ikada sprovedemo u delo.

            Ovo je sezona u kojoj ćemo posle 1989. godine po prvi put ozbiljno napasti oba domaća trofeja. Doveden je verovatno najbolji trener u ligi, igrački kadar je spoj najtalentovanijih domaćih fudbalera i prekaljenih internacionalaca. Vojvodina deluje moćno, jače nego ikada. Čini se da je ovo ta sezona u kojoj će se ostvariti naši snovi. Ne postoji veći i bolji trenutak za buđenje crveno-belog Novog Sada, za animiranje svakoga ko se bar jednom u životu osećao Firmašem. To će se teško uraditi ako u taj proces budu uključeni samo resursi naše grupe. Na tom polju konačno mora ozbiljno da se uključi i naš klub. Preko 60 godina državni mediji promovišu dva državna kluba, a mi nemamo ni klupski fan-shop u kom bi roditelji detetu mogli da kupe suvenire voljenog kluba. O akcijama u kojima bi se promovisao FK Vojvodina, da i ne govorimo. To su nedopustive i strašne stvari i klub mora da se trgne iz te marketinške letargije ukoliko konačno želi da postane veliki i ozbiljan. Sa druge strane, i mi kao grupa više nemamo vremena za gubljenje. Činjenica je da smo dve sezone stagnirali. Ne postoji idealnija situacija od aktuelne za aktiviranje svih navijačkih potencijala ovog grada. Zato ne preostaje ništa drugo nego poći u konačnu bitku za crveno-belu „srpsku Atinu“. Sad ili nikad!


_____________________________________________________________________________________


ISTORIJA FK VOJVODINA 1978-1991

Kraj osme i prva polovina devete decenije prošlog veka nisu doneli puno radosti navijačima Vojvodine. Oluja koja je februara 1979. godine uništila krov iznad zapadne tribine gradskog stadiona kao da je najavljivala burne godine u istoriji najpopularnijeg vojvođanskog kluba. U sezoni 1978/79 Novosađani su zauzeli dvanaesto mesto na prvoligaškoj tabeli, da bi se sledeće sezone našli u još nepovoljnijem položaju, grčevito se boreći da sačuvaju status u elitnom društvu. To im je uspelo samo zahvaljujući tome što su uspeli da sakupe bod više od pretposlednjeg Osijeka, koji je imao čak i bolju gol razliku od Vojvodine. Samo u sezoni 1982/83 Vojvodina je uspela da završi u gornjem delu tabele, na devetom mestu. Narednu sezonu takođe nisu obeležili rezultati, ali jeste dolazak prvog stranca u redove crveno-belih u posleratnoj istoriji, kada je ugovor sa Novosađanima potpisao reprezentativac Gabona, Anselm Delika, koji je brzo dobio domaći nadimak – Žika. Jedini blesak crveno-beli su imali kada su u sezoni 1984/85 uspeli da se plasiraju u polufinale nacionalnog kupa. Crveno-beli dres su tada nosili zaista talentovani fudbaleri: Ćirić, Ilić, Mićanović, Novaković, Dimitrić, Rac, Đurović, Vukadinović, Tintar, Zovko, Ćurčić, Marić, Bekvalac, Grubor, Mokuš, Mijić, Vrga; ali Vojvodina je sve više i više rezultatski tonula. Tu istu sezonu Voša je prvenstvo završila na šesnaestom mestu, što je bilo uvod u ono što će uslediti godinu dana kasnije. U sezoni 1985/86 godine, u kojoj se na klupi Vojvodine promenilo čak pet trenera, dno je konačno dodirnuto i Vojvodina je kao ubedljivo najslabije plasirani tim završila takmičenje i ispala u niži rang takmičenja, u Drugu ligu, grupa zapad.

                        Nekad se mora pasti da bi se moglo ustati i krenuti napred. Ove reči bi najbolje opisale buduća događanja oko Vojvodine. Snage su konsolidovane, ponovo je stavljen akcenat na igrače iz vlastitog pogona i Vojvodina se pod palicom trenera Tonka Vukušića ekspresno vratila u društvo najboljih klubova nekadašnje Jugoslavije. Agilno rukovodstvo koje su predvodili tehnički direktor kluba Ljubo Španjol, a zatim za njim Milorad Kosanović, uspelo je da u sezoni 1987/88 okupi sjajan tim, koji će sledeće godine dokazati svoje velike mogućnosti. Kao pojačanja u tim Novosađana su stigli Maras, Jokanović, Vorkapić, Tanjga, Mihajlović, Punišić, Kartalija i veteran Miloš Šestić, dok su sa pozajmice vraćeni Dakić i Mijić. Šansu da predvodi ovu generaciju igrača dobio je tada mladi stručnjak Ljupko Petrović. Tako je započela priča druge šampionske titule koja je stigla u Novi Sad u sezoni 1988/89. Tim koji je imao zacrtan plan da u prvoj sezoni bude stabilan prvoligaš, a da u narednim postane konkurentan timovima „velike četvorke“, neočekivano je napravio uzlet već po formiranju! Vojvodina je na opšte iznenađenje gotovo celo prvenstvo bila na prvom mestu i na kraju sasvim zaluženo stigla da trofeja. Ovaj tim, koji je imao podršku navijača kao ni jedan do tada, predvodio je Miloš Šestić. Popularnom Šeletu je, zbog njegovih godina, ali i izraženih veština u baratanju sa loptom i fudbalske inteligencije, data uloga „slobodnog strelca“, lišen je obaveznih taktičkih zadataka i imao je potpunu slobodu u igri. Ispostavilo se da je to bila dobitna kombinacija, jer se Šele baš u toj ulozi snalazio kao riba u vodi, te se i dan-danas pamte njegovi potezi i golovi, bravure koje je pravio potpuno iskorišćavajući „odrešene noge“ date od strane trenera. Za ofanzivne zadatke po bokovima bili su zaduženi Mihajlović i Jokanović, prvi neumoran trkač sa ubojitom levicom od koje su strahovali golmani, drugi disciplinovani izvršitelj taktičkih postavki, sa izraženim osećajem za skok igru. Bedem ispred gola činili su štoperi Milovac i Kartalija, dok su bekovski deo posla obavljali Mijić i Vujačić. Sredinu terena pokrivali su Šapurić i Punišić, dok su društvo Šestiću u napadu pravili Vorkapić ili Joksimović. Mrežu je čuvao nezamenjivi Čeda Maras, jedini koji je odigrao sve 34 utakmice u šampionatu i čije su veštine u odbrani jedanaesteraca umnogome doprinele osvajanju krune. Naime, tada je važilo pravilo da se u slučaju nerešenog rezultata nakon 90 minuta izvode penali, pri čemu je pobednik penal-serije dobijao jedan bod, a poraženi ostajao praznih šaka. Na opšte iznenađenje celokupne sportske javnosti, mladi tim Vojvodine od početka je zauzeo vrh prvenstvene tabele i nije ga ispuštao do samog kraja. Ključni trijumf ostvaren je u 26. kolu, kada je u Novom Sadu savladan najozbiljniji konkurent za presto, Crvena Zvezda, sa 3:1. Nakon toga, bio je utaban put da se titula posle 23 duge godine vrati u Novi Sad. Ona je i overena u duelu sa Slobodom iz Tuzle u pretposlednjem kolu, kada je pred krcatim tribinama gradskog stadiona u Novom Sadu Miloš Šestić prošao celokupnu odbranu gostiju i golmana, i sa loptom se ušetao u praznu mrežu, postavivši konačnih 4:2 i označio početak velike fešte na stadionu i ulicama Novog Sada. Voša je tako osvojila drugu titulu u svojoj istoriji, a pored gorenavedenih igrača bilo bi nekorektno ne pomenuti i ostale koji su dali svoj doprinos tom veličanstvenom uspehu: Popovića, Mijucića, Dakića, Gaćešu, Tanjgu, Markovića, Milosavljevića, ...

Ovo je bio izuzetno mlad tim od koga su se veliki rezultati tek očekivali, ali nakon „antibirikoratske revolucije“ (dolaska Miloševića na vlast) Vojvodina gubi podršku čelnih ljudi pokrajine, grada i privrede i radi preživljavanja bila je prinuđena da rasproda svoj šampionski tim najljućim rivalima iz Beograda. Sledeće sezone Vojvodina je nesrećno ispala u prvom kolu Kupa evropskih šampiona od budimpeštanskog Honveda. Prvu utakmicu na strani Vojvodina je izgubila sa 1:0, dok je u drugom meču u Novom Sadu trijumfovala sa 2:1 (autogol je dao Gaćeša), ali to je bilo premalo za prolaz u drugo kolo.

Prodajom svojih najboljih igrača, Novosađani su osudili sebe na rezultatsku prosečnost, te u sezoni 1989/90 nisu uspeli čak ni da se nađu u gornjem delu tabele. Utisak je malo popravljen osvajanjem sedmog mesta u narednom prvenstvu, koje će, ispostavilo se, biti poslednje u državi zvanoj SFR Jugoslavija. Započeli su sukobi na teritoriji Slovenije i Hrvatske, umesto lopte progovorilo je oružje, i fudbal je skliznuo u drugi plan...



_____________________________________________________________________________________


FK VOJVODINA - PROLEĆNI DEO SEZONE 2008/09

UTEŠNA NAGRADA

 

            Iako je u poslednjem kolu jesenjeg dela šampionata propuštena prilika da se pobedom stigne do deobe prvog mesta, u FK Vojvodina su gajili optimizam da mogu iskoristiti predstojeći prelazni rok da dodatno pojačaju snage i u nastavku još silovitije napadnu najviši stepenik. Mada je na papiru sve izgledalo idealno, jer je Voša imala prilično lagan raspored u preostalih pet kola drugog kruga, u praksi su počele da se ispoljavaju neke stare boljke tako tipične za najstarijeg vojvođanskog prvoligaša. Sve evidentnije su bile pukotine u odnosima između pojedinih članova uprave, koje nisu mogle biti zamaskirane ni otvaranjem nove velelepne zgrade u SC „Vujadin Boškov“, namenjene obezbeđivanju idealnih uslova za prvotimce. Uz to, od „na sva zvona“ najavljivanih velikih pojačanja nije ispalo gotovo ništa, te se najvećim uspehom zimskog prelaznog roka moglo smatrati to što je sačuvan kostur tima. Redovima Novosađana priključili su se Hucišvili (Olimpik Baku), Maksimović i Peković (slobodni igrači), dok su zahvalnice i odrešene ruke u izboru nove sredine dobili Sepuja (Čukarički), Korać (Zeta), Vukelja (Vašaš), Trivunović, Vukajlović, Đalović i Ostrovski. Pojedini igrači su pozajmljeni drugim klubovima (Karan, u Novi Sad), ili vraćeni sa „kaljenja“ (Smiljanić, iz Inđije). Kadrovske promene desile su se i u stručnom štabu ekipe, te je na mesto trenera umesto Dragana Radojičića došao „stari lisac“ Ljupko Petrović, sa namerom da ponovi uspeh ostvaren pre dvadeset godina u istom klubu. Vojvodina je formu pred prvenstvo tempirala kroz veliki broj prijateljskih utakmica, odigranih kako u zemlji, tako i na pripremama u inostranstvu (Antalija, Ulcinj), te su „ukrštena koplja“ sa sledećim ekipama: Kečkemet (4:0), Brasil Stars (1:1), Temišvar (0:3), Gloria (2:1), Zakarpati (2:2), Banjik Ostrava (0:0), Sigma Olomouc (2:0), Seul (1:0), Zenit Sankt Peterburg (0:3), Radnički Sombor (4:0), Radnik Bijeljina (4:1), Zeta Golubovci (3:2) i Sevojno (3:1). Rezultati i prikazane partije na pripremama ulivali su nadu u uspešno proleće, te je, nakon sedmodnevnog odlaganja zbog snežnih padavina, tim konačno dobio priliku da pokaže od kakvog je materijala napravljen.

            Već prva takmičarska utakmica pokazala je koliko su očekivanja navijača i javnosti bila neopravdana. Najavljivan kao „meč sezone“, duel u Kruševcu protiv domaćeg Napretka ogolio je svu nemoć novosadskih crveno-belih da ozbiljnije ugroze čak i ekipu koja je skupljala bodove za opstanak. Domaći su bili bolji rival u većem delu utakmice, a rezultatski rasplet dogodio se u intervalu od svega tri minuta, kada su viđena sva tri gola. Najpre je 25 minuta do kraja utakmice Napredak došao u vodstvo, ali je Voša uzvratila samo minut kasnije pogotkom Stjepanovića, da bi mini-seriju golova pod Bagdalom završili Kruševljani već u sledećem napadu. Dovoljno za poraz jesenjeg vicešampiona od 2:1 i „vruć šamar“ već na premijeri gromko najavljivanog „Vošinog prolećnog plesa“. „Fleke“ je trebalo vaditi u susretu sa OFK Beogradom na „Karađorđu“, jer je jedino pobeda mogla da ispere gorak ukus posle početne blamaže. Popović je nagovestio takvu mogućnost početkom drugog poluvremena izvanrednim slobodnim udarcem sa dvadesetak metara, koji je završio u rašljama gola gostiju. U nastavku meča Vojvodina propušta još par dobrih prilika da dokusuri protivnika, što joj se surovo obilo o glavu u poslednjim sekundama zaustavnog vremena, kada napadači OFK Beograda srećno stižu do gola koji im donosi bod, a Voši skida dva sa konta. Svega nekoliko sati kasnije, domaći tim ostaje i bez trenera, pošto je Ljupko Petrović podneo neopozivu ostavku, ukazujući pritom javno na velike probleme u organizaciji kluba. Trka za titulu je, već tada se moglo reći, izgubljena, što je samo potvrđeno u sledećem, 20. kolu. Čačak je bio novo iskušenje za poljuljani tim Vojvodine, na čelu sa novim-starim trenerom Zoranom Marićem. Voša je blagu inicijativu tokom većeg dela utakmice konačno krunisala golom Mrđe, desetak minuta pred kraj meča, ali ni to nije bilo dovoljno da se uknjiže prva tri boda u nastavku šampionata, jer je domaći tim pet minuta kasnije uspeo da anulira prednost Novosađana i izbori remi - 1:1. Iako je bod bio sitna uteha za tim koji je imao visoke ciljeve svega par nedelja ranije, ipak je igra protiv Borca pokazivala izvesne znake unapređenja. U takvim situacijama, kada je ekipa psihološki „pomerena“, utakmice protiv slabijih rivala služe za povraćanje izgubljenog samopouzdanja i vraćanje na pravi kolosek. Baš iz tih razloga, gostovanje Rada u Novom Sadu mogla je biti inicijalna kapisla koja će trgnuti tim Vojvodine i vratiti ga na pravi put. Mogla je, ali nije, jer je Rad uspešno odolevao jalovim napadima crveno-belih tokom čitave utakmice, a u poslednjim minutima meča i uspeo da postigne pogodak koji će kumovati drugom porazu Voše u nastavku prvenstva - 0:1, bodovi odlaze na Banjicu. Posle ovakvog razvoja događaja, tim iz „srpske Atine“ došao je u situaciju da posle samo četiri odigrana meča u drugom delu šampionata nastavlja da vodi trku sa jednim od večitih rivala, ali ne više sa Partizanom za titulu, već sa Crvenom Zvezdom za drugo mesto. Treba li napominjati koliko je na psihološkom i bodovnom planu bio važan meč koji je „zatvarao“ drugi krug? Poprište duela bio je Banatski Dvor, a protivnik ekipa Banata koja je tražila bodove spasa za beg sa dna tabele. Voša je zagospodarila sredinom terena od početka utakmice i „plela mrežu“ oko gola domaćina, ali nije uspevala da stvori zrele šanse koje bi krunisala pogotkom. To je pomalo okuražilo igrače Banata, koji su zaigrali ofanzivnije i krenuli da traže svoju šansu da pokupe ceo plen. Ispostavilo se da im je to bila kobna greška, pošto je Grozdanoski sredinom drugog poluvremena iskoristio razređenost odbrane domaćina i lepu akciju krunisao golom vrednim prve prolećne pobede. Sa banatskih 1:0 konačno je moglo da se odahne - led je probijen!

            Preostalo je da se odigra još 11 utakmica u okviru trećeg, finalnog kruga prvenstva, a položaj svakog tima na tabeli je diktirao raspored kome će se ići u goste, a koji će timovi biti dočekani na domaćem terenu. Vojvodina je svojim plasmanom na treću poziciju imala tu privilegiju da od preostalih utakmica šest odigra kao domaćin, a jednu manje kao gost. Već u utakmici 23. kola Novosađani su imali priliku da naplate dugove timu koji je srušio nadanja jesenjeg vicešampiona – kruševačkom Napretku. Dugovi i jesu bili naplaćeni, ali samo rezultatski, jer je u utakmici koja je bila pravo mučenje za navijače na „Karađorđu“ Voša slavila sa 1:0 iz, mora se reći, sumnjivog penala načinjenim nad Lazetićem. Realizator je bio Tadić za „mršavih“, ali tri boda vrednih 1:0. Dva uzastopna uspeha dala su nadu fudbalerima Vojvodine da bi rezultatski mogli da slave i u sledećem kolu, protiv Čukaričkog na Banovom Brdu. Prvo poluvreme te utakmice proteklo je u znaku crveno-belih, koji su golovima Mrđe i Tadića došli do, tada se činilo, teško dostižne prednosti za domaćina. Međutim, nastavak meča donosi pravu goleadu i dramu. Najpre Čukarički ekspresno stiže do izjednačenja, u svega par minuta, te se činilo da bi Voša mogla ostati i bez ikakvog plena. Novi obrt donose Trivunović i Mrđa, za ponovno vodstvo Vojvodine od dva gola razlike, a uzevši u obzir da je do kraja meča ostalo svega desetak minuta, bodovi su već mogli da se „osete u rukama“. No, stare stabosti su još jednom isplivale na površinu, te su „crno-beli“ uspeli najpre da smanje rezultat, a potom u zaustavnom vremenu meča i da postignu pogodak za izjednačenje i nevericu u redovima Novosađana – 4:4 je bio konačan skor. Četiri primljena gola za jedno poluvreme nisu ulivala optimizam pred derbi meč sa Partizanom u Novom Sadu. Pošto je bodovna razlika sada već bila dosta velika između ova dva tima, valjalo je odigrati za prestiž. Voša je odigrala možda i najboljih 45 minuta u poslednjih nekoliko godina, ali je sudija Ninoslav Spasić (ime mu, mada nevoljno, pominjemo radi stavljanja na stub srama) zaštitio gostujući klub, kao čiji navijač se više puta javno izjašnjavao, od debakla. Dva regularna gola poništena su Vojvodini, nije sviran penal domaćinu, gotovo svaki kontakt sviran je u korist gostiju... Umesto da na poluvreme ode sa ubedljivom prednošću, Voša je morala da i u drugih 45 minuta vodi borbu protiv „ljudi u crnom“. Kada je Partizanu početkom drugog poluvremena priznat gol postignut iz ofsajda, bilo je jasno da Novosađanima neće biti dozvoljeno da traže pobedu u ovom meču. Ekipa je, posle svega, psihološki pala i gosti su uspeli da postignu još jedan pogodak za nezasluženi trijumf od 0:2. Voši nije bila dovoljna uteha što je kasnije, odlukom disciplinske komisije, gorespomenuti sudija kažnjen zabranom suđenja do kraja prvenstva, a za pamćenje ostaje i primitivna reakcija čelnih ljudi beogradskog kluba, koji su saopštenjem za javnost pokušali da „operu“ svog piona koji im je doneo pobedu u derbiju, a Vojvodinu nazovu provincijskim (?!) klubom. Od koga su ove prizemne reči stigle, i nije iznenađenje. Mini-seriju teških utakmica Voša je završavala gostovanjem na praznoj Marakani. Zvezda je imala bodovnu prednost i priliku da se pobedom „odlepi“ od Voše na tabeli, ali su u direktnom duelu Novosađani pokazali da su bolja ekipa. Iako je domaćin imao prividnu inicijativu, gosti su stvarali prilike, a jednu od mnogobrojnih iskoristio je Mrđa u drugom poluvremenu. Sa ove utakmice svakako treba spomenuti i sjajnu reakciju Kizita pred kraj utakmice, koji je uspeo da u padu petom izbije loptu sa gol-linije, upućenu od strane jednog od Zvezdinih fudbalera. Spektakularan potez koji je osigurao pobedu Voše od 1:0 i rokadu ova dva tima na tabeli. Vojvodina je ponovo bila druga.

            Osokoljeni ovim trijumfom, fudbaleri Vojvodine mogli su sa optimizmom da dočekaju Banat, kandidata za ispadanje. Mada se očekivalo da će gosti pokušati da „bunkerom“ sačuvaju svoj gol, domaći su napravili sijaset povoljnih šansi i ispratili goste iz Banatskog Dvora sa 4:1, uz dva gola Mrđe i po jedan Tadića i Đurovskog. Ova pobeda Voše poslala je Banaćane još bliže ambisu, a Novosađanima dala priliku da malo opuštenije odigraju meč sledećeg, 28. kola, protiv Javora. I ovaj susret Vojvodina je igrala kao domaćin, protiv tima poznatog po škrtosti za golove, bilo da ih daje ili prima. Tako je i bilo, bezidejna i jalova igra Vojvodine u napadu, kao i nezainteresovanost gostiju za išta više do sopstvenog gola, doveli su do završetka utakmice najnepopularnijim rezultatom – 0:0. Koliko su Ivanjčani bili povučeni, govori i podatak da čak ni posle isključenja Vukajlovića (koji je uspeo da namakne dva žuta kartona za nepunih dvadesetak minuta drugog poluvremena) nisu probali da ozbiljnije ugroze gol crveno-belih. Pošto su iz poslednje dve utakmice bili planirani svih šest bodova, manjak je valjalo nadoknaditi u Čačku protiv domaćeg Borca. Uprkos tom imperativu, Voša je odigrala vrlo slabu utakmicu, primila jedan gol i nije postigla nijedan, ali je uspela da trijumfuje! Naime, u drugom poluvremenu za domaći tim je nastupio igrač koji se nije nalazio u zvaničnom protokolu, što su sudije registrovale tek posle dvadesetak minuta. Tako je, bez obzira na ono što je viđeno na terenu, bodove odnela Vojvodina, pobedivši službenim rezultatom 3:0. Nije na čast, ali pravila su bila neumoljiva, te su fudbaleri Vojvodine, ni krivi ni dužni, poboljšali bodovni saldo. Iskupljenje za slabu i bezvoljnu igru je došlo sa sledećom utakmicom, gostovanjem starog rivala OFK Beograda u Novom Sadu. Kao i prethodni kandidat za seobu u niži rang takmičenja, i ovaj je ispraćen sa kišom golova, ovaj put još ubedljivije – 6:1. U tih 90 minuta viđena je Vojvodina kakvu žele njeni navijači – agresivna, lucidna, pucački raspoložena. Tadić je načeo goste iz penala, a vodstvo duplirao Tumbasević za sigurnu prednost na poluvremenu. U nastavku su strelci bili još raspoloženiji, naročito Mrđa koji je ostvario het-trik, dok je svoj dugi golgeterski post prekinuo i Lazetić. Nakon ove utakmice, prednost Vojvodine nad trećeplasiranom Crvenom Zvezdom iznosila je četiri boda, pa je Voši teoretski bilo dovoljno da u sledeća tri kola zabeleži dve pobede kako bi osigurala vicešampionsku poziciju.

            Prva od poslednje tri stanice bila je Kula, gde su Novosađani u pokrajinskom derbiju, po običaju, vodili rovovsku bitku protiv čvrste odbrane Hajduka. Prvih 45 minuta proteklo je u nezanimljivom pikanju lopte između dva kaznena prostora, dok je u drugom poluvremenu Voša malo „dodala gas“ i pokušala ozbiljnije da ugrozi gol domaćina, koji se orijentisao na čuvanje svoje mreže, uz povremene kontranapade ako se pruži prilika. Iz te „mlake“ dominacije na sredini terena, gosti su uspeli dva puta da pogode okvir gola – Mrđa je tukao u stativu, a Lazetić u zaustavnom vremenu u prečku gola Kuljana. Sve to bilo je dovoljno samo za mršavih 0:0 i bod više na Vošinom prvenstvenom kontu. Pošto je prvi pratilac zabeležio pobedu, pulenima „srpske Atine“ nametao se imperativ pobede u pretposlednjem, 32. kolu državnog šampionata. Zbog radova na stadionu „Karađorđe“, Novosađani su morali svog protivnika da ugoste u Čelarevu. Gostima, fudbalerima Jagodine, ova činjenica nije puno pomogla u nastojanjima da ostanu neporaženi. U pravoj fudbalskoj „uspavanci“, domaćin na papiru uspeo je da iskoristi jednu konkretnu šansu na samom isteku prvog poluvremena, kada je Mrđa efikasno reagovao na jedan „otpadak“ u šesnaestercu gostiju. Gosti, zabunkerisani na svojoj polovini tokom svih 90 minuta, uspeli su da samo jednom, pred sam kraj susreta, ugroze gol Vojvodine, kada je golman Brkić fenomenalno reagovao i spasao svoj gol paradom. Time je izbegnut dramatičan finiš borbe za vicešampionsko mesto, jer je Voši odgovarao i nerešen rezultat u poslednjem kolu na Banjici. Uvertira u utakmicu bila je prigodna svečanost kojom je 36-godišnji Miodrag Pantelić aplauzima ispraćen sa terena, oprostivši se od dresa Vojvodine i aktivnog igranja najpopularnije igre na svetu. Uprkos domaćinskom gestu uprave Rada, crveno-beli nisu imali nameru da na terenu budu dobri gosti. Već na samom početku utakmice Tadić dovodi Vojvodinu u vodstvo, a do kraja poluvremena Novosađani propuštaju par idealnih prilika da izrešetaju mrežu nebesko-plavih. Kazna stiže u samom finišu prvog dela, kada Peković volšebnim udarcem lobuje sopstvenog golmana Brkića – izjednačenje pred pauzu. Voša se nije zadovoljila ovim rezultatom, iako joj je u prilog išlo i to što je Zvezda gubila u Kruševcu od Napretka. Napadi se nastavljaju, a novu prednost crveno-belima donosi Tumbasević iz prekrasnog slobodnog udarca. Kada se očekivalo da sudija poslednjim zviždukom zaključi pobedu gostiju, jedan bezazleni napad Rada pretvara se u gol za izjednačenje, posle više nego evidentnog faula domaćeg navalnog igrača nad Pekovićem. Ovaj pogodak za konačnih 2:2 ipak nije previše ražalostio „staru damu“, jer je cilj postavljen pre ove utakmice bio ostvaren.

            Iako je prvenstvo završila sa velikim zaostatkom u odnosu na prvoplasirani tim, krajnji položaj na tabeli može se smatrati uspehom ove generacije crveno-belih. Osvojena je vicešampionska kruna, četvrta u 95-ogodišnjoj istoriji kluba, a dodatnu težinu ovom rezultatu daje činjenica da su beogradski „večiti rivali“ posle niza godina konačno razdvojeni na prvenstvenoj tabeli nakon finalnog kola. Prvenstveni bilans zaključen je sa 18 pobeda, 7 neodlučenih utakmica i 8 poraza, uz 46 datih i 25 primljenih golova. Manje uspeha fudbaleri Vojvodine su imali u kup takmičenjima, domaćem Lav Kupu i Kupu UEFA, gde su uspeli da preskoče samo po jedan stepenik. U domaćem kupu ostvareni su po jedna pobeda i remi uz gol razliku 5:1, ali su se Vošini fudbaleri bez poraza oprostili od takmičenja usled loše realizacije udaraca sa „bele tačke“. Konačno, na evropskom bojištu učinak je bio polovičan – jedan trijumf, dve nerešene i jedna izgubljena utakmica, uz dva postignuta i duplo više primljenih golova. Sigurno je da će u FK Vojvodina za sledeću sezonu postaviti još više ciljeve, u prvenstvu i domaćem kupu svakako, ali i na „starom kontinentu“, mestu gde je rezultat jedino validno merilo veličine i snage klubova. Fudbalski Novi Sad dužan je da podrškom isprati svoje ljubimce u nova iskušenja – napred crveno-beli!




_____________________________________________________________________________________


CASUALS

HARD & SMART

 

          Ekonomske reforme engleske premijerke Margaret “Čelične lejdi” Tačer u kasnim sedamdesetim i ranim osamdesetim godinama dvadesetog veka praćene su eksplozijom fudbalskog huliganizma na stadionima širom Velike Britanije. Dominantna moda na engleskim stadionima tog doba bio je bootboy ili skinhead izgled. Pojačan policijski nadzor fudbalskih masa i sve veći uspesi engleskih klubova, pre svega Liverpula, doprineli su da se do tada dominantna fudbalska moda sve više modifikuje. Liverpulov pohod kroz evropske kupove omogućio je stotinama mladih Scousera (nadimak za stanovnike Liverpula koje prati stereotip najvećih lopova u Engleskoj) isti takav pohod po luksuznim prodavnicama garderobe u Francuskoj, Italiji, Španiji... Scouseri su sa svojih evropskih proputovanja donosili kilograme firmirane odeće, pa su se navijači Liverpoola sve češće mogli videti obučeni u Lacoste, Sergio Tacchini, Ellesse, Fila, ... Tako je rođena nova fudbalska moda na engleskim stadionima. No, pre svega, valja se upoznati sa samim korenima Casual subkulture.

          Nesumnjivo je da Casual kult ima svoje korene u Mod subkulturi i da je čitava opsednutost firmiranom odećom i urednim izgledom Casuala već viđena kod Modova u šezdesetim godinama dvadesetog veka. Međutim, baza za Casual pokret osamdesetih bila su radnička naselja Liverpula oko reke Mersey, preciznije – u području oko Scotland Roada, gde ste se već 1977. godine mogli susresti sa grupama mladih modno osvešćenih huligana. Uobičajen naziv za ove bande radničke omladine, obučene pretežno u Adidas Samba patike i Adidas majice, bio je Scallies. Već tih godina bila je uočljiva razlika između Liverpulovog Kopa i tribina londonskih i mančesterskih klubova u izgledu. Dok su drugi još uvek nosili obeležja svojih timova na utakmice, većina Scousera bila je obučena u crvene Pringle džempere, Levi’s farmerke i neizbežne Adidas Samba patike. Ubrzo je nova moda zahvatila London, Mančester i čitavo britansko ostrvo.

          U osamdesetim, sa povećanjem nasilja na fudbalskim stadionima Velike Britanije, rasla je i pojačana policijska represija prema navijačima. Tada dominantna moda na tribinama bio je skinhead izgled koji je bio izuzetno upadljiv spremnim policijskim očima. Jedan od razloga masovnog presvlačenja fudbalskih huligana u casual garderobu bila je i manja upadljivost na tibini i na ulici. Ipak, mnogo elemenata Skinhead subkulture nastavilo je da živi u novom obliku. Casuali su zadržali izrazito nasilan skinhead mentalitet, a mnogi od njih su slušali oi, punk i ska muziku i nosili brendove poput Fred Perry, Ben Sherman ili Pringle.

          Iz vikenda u vikend stotine mladih obučenih po poslednjoj, ni malo jeftinoj modi, putovalo je vozovima gde god da njihov fudbalski tim igra, bivajući nevidljivi policiji koja je uporno tražila za to vreme klasične fudbalske huligane u ogromnim Dr Marten’s ili Bovver čizmama, obeležene neizostavnim bojama svog fudbalskog tima. U svakoj sredini u kojoj je najnovija moda bila nepoznata, pojava Casuala kod protivničke ekipe izazivala je podsmeh. Casuali, koji su naizgled bili u potpunom kontrastu mačo stilu koji su Skinheadsi donosili sa sobom, odavali su utisak lakog zalogaja za sve huligane kojima je ovakav izgled bio stran. Međutim, svako ko se susretao na ulici u obračunu sa ovom novom vrstom navijača, ubrzo je gubio podsmešljivi izraz sa svoga lica. Casuali su bili brutalniji od bilo koje do tada poznate stadionske subkulture, a Stanley skalpeli postali su neizostavni deo njihovog stila. Ubrzo je svaki fudbalski klub u Britaniji imao svoju Casual ekipu huligana.

          Kad pričamo o muzičkim uticajima na originalne Casuale sa početka osamdesetih, situacija je tu prilično šarenolika. Ogroman uticaj na formiranje originalnog Casual stila imao je David Bowie, njegov imidž u jednakoj meri kao i njegova muzika. Pored njega, veliki uticaj na prvobitne Casuale ostavio je i new wave bend Joy Division, čija je numera „Love will tear us apart“ bila prava Casual himna početkom osamdesetih. U kasnijem razvoju Casual fudbalske subkulture veliku ulogu odigrala je tzv. „Madchester“ muzička scena koju su činili bendovi poput The Stone Roses, Happy Mondays, The Charlatansa, itd., kao i njihovi veliki gradski prethodnici, sastav The Smiths. Pored toga, sa pojavom elektronske muzike Casuali su postali i redovni posetioci rave i techno žurki koje su bile posebno popularne u Engleskoj početkom devedesetih, kada se pojavio još jedan muzički pravac koji je ostavio uticaja na razvoj Casual kulta – Brit pop. Danas se može govoriti i o novijem britanskom hip-hopu predvođenim bendom The Streets kao o casual muzici. Dakle, može se reći da u istorijatu ove subkulture, od kraja sedamdesetih do danas, ne postoji jedinstveni muzički ukus njenih pripadnika. Jednostavno, on se nalazi u rasponu od punka do technoa.

          Što se tiče modnih marki i brendova, Casual subkultura ih je tokom godina menjala vrlo često, iako su se neke robne marke uspele održati u fudbalskoj modi tokom decenija. Sami počeci Casual stila obeleženi su čestim promenama robnih marki koje su imale svojih „pet minuta“ na huliganskoj sceni Velike Britanije. Tadašnju modu navijačkih kopova činile su marke poput Fiorucci, Slazenger, Barbour, FU, Lois, Kappa, Head, Fila, itd. Međutim, svaka od navedenih marki se vrlo kratko održala u Casual stilu. Tokom godina, sve do današnjih dana, zadržale su se klasične Casual robne marke – Lacoste, Fred Perry, Ben Sherman, Pringle, Adidas.

          Kao i u ostalim omladinskim subkulturama, devedesete su donele transformaciju originalnog Casual stila. Tih godina je fudbalski huliganizam u Britaniji dobro zauzdan od strane države i potpuno marginalizovan u odnosu na ono što je bio sedamdesetih i osamdesetih godina. Može se reći i da su se Casuali u prvoj polovini devedesetih potpuno prebacili sa stadiona na novi vid zabave mladih Britanaca – rave žurke. Novouvedene zabrane posećivanja fudbalskih mečeva i suviše veliki rizik koji je sa sobom nosilo bavljenje huliganizmom u novonastalim zakonskim odredbama udaljile su tadašnji huliganski krem Britanije sa samih stadiona. S druge strane, rave žurke sa velikom potrošnjom opijata, poput ekstazija i kokaina, donosile su priliku za značajno sticanje materijalnih sredstava svakom žestokom momku sa tribina. Isto tako, na rave-ovima su se susretale Casual ekipe različitih timova, što je davalo dodatnu draž ovom vidu zabave u devedesetim. Sve do druge polovine devedesetih godina Casual pokret, a samim tim i fudbalski huliganizam u Engleskoj, bio je na vrlo niskim granama, prvenstveno usled velikih napora države da stane na put ovoj pojavi.

          Tek pred početak novog milenijuma Casual stil doživljava svojevrsno uskrsnuće. Najverovatnije da je ovaj fenomen povezan sa isticanjem pomenutih stadionskih zabrana najistaknutijim huliganima i pronalaženjem novih načina delovanja Casuala. Casual ekipe su postale manje, ali zato puno organizovanije i opasnije nego u osamdesetim. Huliganizam se potpuno preselio sa stadiona koji su bili pokriveni kamerama (tzv. CCTV) na ulice i u pabove. Kretanje u manjim grupama i pojava mobilnih telefona kao vida komunikacije među ekipama na ulici, učinio je da Casuali budu vrlo teška, ponekad i nedostižna meta policiji.

          Brit pop muzička scena i bendovi poput Oasisa ili Blura dali su takođe novi podsticaj Casual modi, jer je čitav imidž ovih bendova počivao na ovom načinu odevanja. Pored novonastale techno muzike, Casuali su se pronašli i u renesansi Oi i punk muzike krajem devedesetih.

          Kao i ostale stvari, tako i robne marke, odnosno moda, veoma su se promenile tokom ovog Casual povratka na scenu. Pojavile su se nove marke koje se do današnjih dana neprestano pronalaze i dokazuju. Najveći uspeh doživljavaju proizvodi italijanske sportske kompanije S.P.A. kroz dve odvojene linije Stone Island i CP Company (Mille Miglia), zatim slede Aquascutum, Burberry, Paul & Shark,  Ralph Lauren, Henri Lloyd, Hackett, Prada, One True Saxon, Armani Jeans, Mosschino, Hugo Boss, Evisu, Gant, Nappapijri, Mandarina Duck, 6876, Paul Smith, itd. Nove marke garderobe se pronalaze iz dana u dana, a astronomske cene komada te garderobe su ponekad potpuno neshvatljive i nerazumne, ali u Casual svetu one predstavljaju prvenstveno stvar prestiža. Upravo taj značaj garderobe i njena cena predstavlja najbitniju specifičnost Casual subkulture. Ono što se nosi na sebi ima možda i gotovo istu vrednost kao i dobijanje tuče protiv omražene ekipe. To je jedan od glavnih razloga što tzv. „obični ljudi“ ne mogu da razumeju taj spoj visoke modne kulture, sa jedne strane, i neverovatne nemilosrdne nasilnosti s druge strane.

          Kao i sve ostale stvari, i omladinske subkulture su se sa stupanjem novog milenijuma potpuno globalizovale. Naravno, ni Casual huliganski stil nije bio izuzetak. Posebnu ulogu u tom procesu odigrala je i pojava igranih filmova sa Casual tematikom, poput: The Firm, Football Factory, Green Street Hooligans, te najnovijih Cass i Awaydays. Popularnost ovih filmova, posebno Football Factory, doprinelo je da se Casual stil proširi po čitavom evropskom kontinentu, pa tako stigne i do Srbije. Casual stil pomešan sa drugim navijačkim stilovima danas je dominantna moda na kontinentalnim stadionima, dok je Britanija, kao kolevka Casual subkulture, i dalje jedino mesto u kom Casual pokret živi u svom izvornom obliku i u domenu stila predstavlja navijačku avangardu današnjice. 






______________________________________________________________________________________

2 коментара: