HUK SA SEVERA - fanzin navijačke grupe - FIRMA 1989

fotografije, tekstove, predloge, kritike,...

šaljite nam na e-mail adresu: huksasevera@gmail.com




Huk sa severa br.1

Sadržaj (132. Strane):

-          Zato ja volim Vojvodinu

-          Istorija FK Vojvodina 1. deo

-          FK Vojvodina u sezoni 2006/07.

-          Represija: Licemerje kriminalnog sistema

-          Stadion Karađorđe

-          Protest

-          Lešinari Banjaluka

-          Bratstvo: Lešinari – Firma

-          Navijački izveštaji sezona 2006/07.

-          Press clipping: Blickfang Ultra’; Maxim

-          Tattoo

-          Graffiti

-          Turnir u fudbalu

-          Svi pod jednom zastavom

-          Novosadska muzička scena


______________________________________________________________________


ZATO JA VOLIM VOJVODINU!

 

          Koliko puta ste se upitali u čemu je svrha odlazaka na utakmice Vojvodine? Koliko ste samo puta razočarani rezultatima voljenog kluba rekli samom sebi i svojim prijateljima: «više nikada neću otići na Vojvodinu»? Koliko puta ste ostajali zapanjeni okolnostima u našem fudbalu vođenom od strane notornih gangstera i ordinarnih lopova koji su ceo sistem takmičenja podredili borbi između dva beogradska državna kluba, vojnog Partizana i policijske Crvene Zvezde? Koliko smo samo puta svedočili devastaciji fudbalskih klubova koji ne dolaze iz Beograda, koliko je samo tradicionalnih fudbalskih centara ugašeno zarad profita dva najveća kluba i njihovih mafijaških satelitskih klubova iz beogradske «tramvaj» lige? Mnogo, mnogo puta su nas sve mučila ova pitanja na koja smo teško pronalazili odgovore. Ali, mi smo i dalje tu! Zašto je to tako, kada cela naša priča na prvi pogled nema smisla?

          Verovatno zato što ne pristajemo da budemo mediokriteti koji u komformističkoj atmosferi treba da biraju za koji će od dva državna kluba da navijaju. Sigurno zato što smo ponosni da dolazimo iz najlepšeg grada na svetu – Novog Sada – i što smo odrasli na njegovim ulicama čiji ritam pulsira našim krvotocima. Pripadnost novosadskim ulicama nas u svakom momentu obavezuje da dostojno reprezentujemo naš grad i da branimo reputaciju našeg grada gde god se zadesili. Verovatno da nas svest o bogatoj tradiciji našeg voljenog kluba zadržava na stadionu «Karađorđe» u nadi da će se stari dani slave kad – tad vratiti. Mi znamo da smo igrali fudbal 31 godinu pre njih i to nas obavezuje da konstantno budemo bolji od svih naših protivnika na tribinama.

          Verovatno je razlog naše današnje egzistenicije sadržan u činjenici da smo u odnosu na ostale RAZLIČITI. Da li se sećate kada smo počeli na Velikom Jugu 1996. godine? Na prvoj utakmici je bilo prisutno 12 ljudi. Setite se finala kupa na stadionu JNA 2007. Bilo nas je 2000! Dok našim rivalima državna propaganda radi konstantan besplatan marketing i njihovom medijskom popularizacijom stalno privlači nove generacije navijača na njihove tribine, mi smo oduvek bili prepušteni sami sebi. Sve što danas predstavlja FIRMA, sve smo to napravili SAMI, bez ičije pomoći. Izdigli smo se iznad, nažalost u Novom Sadu ponekad provlađujućeg, malograđanskog mentaliteta koji uvek misli da je tuđe bolje i potcenjuje svoje. Rekli smo dosta takvoj svesti. Stali smo iza sebe, iza našeg grada, iza svog kluba.

          Naš stil je bio naša snaga. Pratili smo najsavremenije navijačke trendove u svetu i trudili se da iz toga izgradimo naš prepoznatljiv originalni stil. I nismo se obazirali na to šta drugi na našoj sceni rade i kakvo mišljenje imaju o nama. Jednostavno, znali smo da možemo da budemo bolji i zato smo uvek gledali samo sebe i nastojali da se stalno unapređujemo i da konstantno napredujemo. Objektivno, mi to stalno ostvarujemo.

          Naša snaga je naše jedinstvo. Nakon podela u prošlosti, shvatili smo da smo samo zajedno jači. Za koliko bi prijateljstava svako od nas ostao uskraćen da nije tolike godine proveo prateći Vojvodinu? Solidarnost i familijarna atmosfera koja krasi Firmaše je nešto za šta verujem niko od nas ne bi želeo da ostane uskraćen.

          Kroz sve ove burne godine držali smo se kao jedan, opstali i iz svega izašli jači nego ikada. I sve zbog bezgranične ljubavi prema ulicama Novog Sada i prema Fudbalskom Klubu Vojvodina. I zato ja volim Vojvodinu! 




____________________________________________________________________


             LEŠINARI & FIRMA 

                  BRATSTVO


Retka su prijateljstva između navijačkih gru­pa koja uspevaju da na duži period pobede izazove i smetnje koje donosi vreme. Uglavnom ona su zasnovana na dobrim odnosima između prvih ekipa i kada dođe do smene generacija tako i prijateljstva odlaze u zaborav.

Bratska priča između Lešinara i Firme započinje u sezoni 1989/90 prilikom gostovanja Borca u Novom Sadu. Evo kako je sve to video jedan od neposrednih svedoka, i danas vrlo aktivan na Severnoj tribini (konkretna ime­na nećemo pominjati iz razumljivih razloga): „Kada sam tog dana stigao na stadion bio sam iznenađen nesvakidašnjim prizorom. Naime, na pomoćnom tere­nu se skupio veći broj navijača pre utakmice i veoma raspoloženi igrali su fudbal. Kada sam prišao video sam da naša prva ekipa igra sa njihovom i da su svi odvaljeni od alkohola. Ostalo mi je u sećanju i to da je kod Lešinara bilo metalaca sa dugom kosom i vojnim čizmama a slična situacija je bila i kod naših, s tim što je kod nas bilo dosta skinheda“.

Banjalučani su iste sezone uzvratili Firmi gostoprimstvo prilikom gostovanja Vojvodine u gradu na reci Vrbasu. Za razliku od današnjih dana, kada policija prati svaki pokret navijača, ondašnja gostovanja su bila obeležena prekomernom upotrebom alkoholnih napitaka i oba­veznim pljačkanjem benzinskih pumpi. Treba takođe napomenuti da je Banja Luka i onda bila izuzetno vruće gostovanje, tako da se tamo nisu dobro provodile ni najveće navijačke grupe ondašnje zemlje. Prilikom te prve uzvratne posete Firmaša Lešinarima, jedan od osnivača naše grupe i tadašnji vođa – Šima upravo je ulazio u bračne vode. Kako je njegova buduća supruga poreklom iz krajeva oko Banja Luke, Šima je iskoristio ovo gostovanje da se predstavi budućoj rodbini. Da li možete da zamislite izraze lica mladine rodbine kada je pred njih izašao budući zet, lica ofarbanog u pola belo, pola crveno, sa sve punim autobusom alkoholiziranih navijača Vojvodine iza sebe? Eto, samo ilustrativno da preds­tavimo koliko duboke tragove je ovo prijateljstvo ostavilo na neke od Firmaša.

Zatim se u sezoni 1990/91. ponovo išlo u Banjaluku kod braće. Naš „dobro obavešteni izvor“ nastavlja priču: „Igrali smo u Banjaluci. Gostovanje je imalo veliki uticaj na mene jer to je bilo moje deseto gostovanje i tek drugo dalje od 200 km od Novog Sada. Sa ekipom sam se našao oko 2 sata ujutru i bili smo napaljeni do jaja. U jedan bus se natrpala jako dobra ekipa puna pozitivne energije. Imali smo dva dobra stajanja u Hrvatskoj, valjda na osiječkoj ili vinkovačkoj pumpi, gde se u par navrata neprimetno iznelo barem 100 boksova cigara i mnogo piva. Posao je procvetao kada se stiglo u Banjaluku i ti boksovi su prodati trafikama, nakon čega se nastavilo sa cuganjem. Pošto smo došli rano, dočekao nas je mali broj Lešinara i u nekoliko ekipa smo se raštrkali po gradu. Napisano je i nekoliko grafita, koji su i dan danas na zidovima grada. Ja i mlađa ekipa smo sa nekoliko Lešinara posetili hotel sa igračima i oni su nas zaista lepo ugostili, iako je prizor za obične ljude bio gadan, jer smo bili mladi i poprilično pijani. Švedski sto je bio opustošen, kao i svi napici na stolu (bezalkoholni, jel’), a salama i med u pakovanju su završavali u džepovima „kombata“. Stvarno smo tad bili ponosni što smo stoka. Na utakmici je u našem sektoru bilo i Lešinara i zajedno smo navijali sa ostatkom Lešinara sa istoka. Bilo je i grudvanja sa vojskom na poluvremenu, koji su se naročito obradovali kada smo ih gađali sa boksovima cigara. Svega je tu bilo tog dana, a ja sam se još više vezao za učestalu naviku odlaska na svako gostovanje Voše, koja me drži i dan danas“.

Jedna od najzabavnijih epizoda ovog prijateljstva u tom pe­riodu je bila kada su naši otišli u Zrenjanin da bodre Borac u finalu rukometnog prvenstva SFR Jugoslavije. Evo kako je to bilo iz ugla našeg očevidca: „Sa nekoliko drugara sam otišao da dočekamo braću Vulturese. Pre utakmice Indijanci ne mogu da veruju da ćemo mi navijati za Borac. Mi smo prvih pola sata bili sami u prostoru za gostujuće navijače sa zastavom i čekali prijatelje da stignu. Medison je bio krcat i euforičan. Indijanci su pevali sve vreme i onda su sa zakašnjenjem stigli i Lešinari. Na našu veliku radost, jer smo mislili da neće uopšte ni stići na meč. Odlično se navijalo ali i vređalo. Utakmicu je ipak dobio Proleter i svi su utrčali u teren, ali nije bilo frke. Ekipa Lešinara nam je ponudila prevoz do Novog Sada, iako im nije bilo usput, tako da se druženje nastavilo još nekih sat vremena“.

Izbijanje građanskog rata u SFR Jugoslaviji za­mrzlo je na jedan period rad Lešinara. Ratišta, zatvori i droga su uklonili mnoge ljude koji su gradili ovo prijateljstvo sa navijačke scene. Kontakti su prestali, veze su pogubljene, ali brojne zajedničke avanture ovih grupa su bile garant da će se prijateljstvo nastaviti kada se za to steknu uslovi.

Prvi klub iz Srbije koji je po završetku rata gosto­vao u Banjaluci bio je FK Vojvodina. Nove generacija navijača oba kluba obnovile su prijateljstvo koje su ustanovili njihovi prethodnici. Od tada, bilo da Borac kao gost igra u Srbiji ili Vojvodina u Bosni i Hercegovini ovi klubovi nisu bez podrške. Takođe, tokom sezone obe grupe ugošćuju jednu drugu i zajednički odrađuju važne utakmice. U ovom periodu obe grupe su mnogo uticala jednu na drugu u vizuelnom izgledu i navijanju (izgled tribine, transparenata i navijačkih pesama).

Firma je poznata po tome da ne gaji pri­jateljske odnose sa drugim navijačkim grupama, pa upravo zbog toga bratstvo sa Lešinarima, koje traje gotovo dve decenije, predstavlja jednu od najlepših, ali i obavezujuću tradiciju naše grupe.


____________________________________________________________________



             STADION KARAĐORĐE


Najverniji saputnik i svedok svih uspeha i padova crveno-bele čete iz Novog Sada je stadion Karađorđe. Stadion Karađorđe je dom F.K.Vojvodina od 28.06 1924. godine. Prva adresa FK.Vojvodina je bila na poljani „Četiri krajcare“ na kraju današnje Šumadijske ulice u Novom Sadu. Nakon oslobođenja 1918. godine Vojvodina je bila podstanar na igralištu F.K.Nak kod Jodne banje. Gradsko predstavništvo 1923. godine Vojvodini dodeljuju na korišćenje biciklistički veledrom (mesto današnjeg stadiona). Pošto Vojvodina nije imala dovoljno materijalnih sredstava da sama ogradi i opremi novo igralište ona je u zajednici sa F.K.Makabijem preuzela ovo igralište. Stadion je urađen po nacrtu inžinjera Dake Popovića a on je ujedno bio i najveći priložnik celog poduhvata. Podignuta je tribina sa ložom koja je mogla da prima 300 gledalaca. Želja osnivača je bila da stadion ponese ime po voždu I srpskog ustanka Karađorđu Petroviću. Stadion je nosio to ime sve do fašističke okupacije u aprilu 1941. godine. Vojvodini je zabranjen rad i oduzeta joj je sva imovina. I pored velikih stradanja za vreme II svetskog rada (gotovo čitav tim je poubijan), navijači su smogli snage da obnove rad kluba, ali u klimi komunističke dikature nisu mogli i da vrate ime jer svako podsećanje na porodicu Karađođević bio je trn u oku tadašnjih vlasti, pa je zbog toga stadion Karađorđe preimenovam u - Gradski. Novo ime stadion je nosio sve do 1992. godine kada je dobio naziv Vojvodina.

 

Navijačka grupa Firma 1989 je među prvima podigla glas za povratak starog imena kako bi se ispoštovala želja osnivača i kako bi obnovili klupsku tradiciju. Na klupskom saboru 2000. godine navijačka grupa Stara Garda je podnela i zvaničan zahtev za povratak imena Karađorđe. Od tog sabora Firma je vodila ne samo borbu za povratak imena već i za očuvanje samog stadiona, jer različite političke strukture su pravile kalkulacije sa zemljištem na kojem je stadion izgađen, pa su čak imali planove i za rušenje stadiona. Posle velikih borbi i pritisaka Firma je uz pomoć novog rukovodstva uspela da odbrani stadion i da vrati staro ime. Svako od nas će sa ponosom u srcu nositi sećanje na prošlosezonsku utakmicu polufinala kupa Srbije protiv Banata, jer je to bila prva zvanična utakmica posle više od 65 godina  koju je F.K.Vojvodina odigrala kao domaćin na svom stadionu sa starim imenom Karađorđe.


____________________________________________________________________


PROTEST


Novi Sad je oduvek, a to će potvrditi i naši najstariji sugrađani, bio sportski centar sa bogatom sportskom kulturom i tradicijom, u čemu su nemerljiv doprinos dali sportisti koji su se takmičili pod crveno-belom zastavom – zastavom Sportskog Društva „Vojvodina“. Ime našeg grada proslavile su brojne generacije sportista, uključujući i zlatne fudbalske generacije koje su obeležile pedesete i šezdesete, odbojkaške majstore koji su gazdovali sportskim halama krajem osamdesetih i devedesetih, kao i rukometaši koji su se sjajnim igrama početkom ovog veka pobrinuli da se trofejne riznice najbrojnijeg novosadskog sportskog društva dodatno popune. Novosađani su, bez obzira na uspehe ili neuspehe, uvek mogli da se ponose viteškim duhom koji su pronosili mladići i devojke koji su nastupali na borilištima u zemlji i svetu. Jednostavno, duša svakog stanovnika Novog Sada bila je, a i danas je, utkana u bogati sportski život grada, i svaki će Novosađanin deliti sreću ili tugu kao posledicu dobrog ili lošeg rezultata na terenu.

          Nažalost, poslednjih nekoliko godina, uporedo sa devalvacijom društvenih normi i vrednosti, dolazi i do pojave neprimerenog, moglo bi se reći maćehinskog odnosa prema gradskom sportu. Iako je i ranije bila praksa da se favorizuju klubovi iz prestonice osnovani neposredno posle drugog svetskog rata, prvenstveno Crvena Zvezda i Partizan, devedesete godine prošlog veka i sveopšta kriza u društvu uticale su na značajan „proboj“ ove pojave na teritoriji čitave države, čega nije bio lišen nijedan grad – pa ni Novi Sad. U svojim poltronskim hvalospevima na račun tzv. „večitih rivala“ utrkivali su se novinari, glumci, pevači, pa čak i političari. Vrhunac cinizma bila je odluka gradskih vlasti u Novom Sadu, konkretno gradonačelnice Maje Gojković, da ponudi gostoprimstvo košarkašima Partizana i Crvene Zvezde, koji su zbog višemesečnog neplaćanja računa za zakup hale bili isterani iz beogradskog „Pionira“. Ukus gorčine u ustima pojačava i činjenica da je u to vreme Rukometni Klub „Vojvodina“, osvajač „duple krune“ za prethodnu sezonu, bio bukvalno izbačen na ulicu zbog mnogo manjeg duga prema „Spensu“ (koji je, čisto da se zna, izgrađen novcem poreskih obveznika koji su živeli na teritoriji grada) i bio primoran da svoje utakmice kao domaćin igra u Kaću! Taj degutantni potez gradskih vlasti uzburkao je duhove, a oni koji nikako nisu mogli da pređu preko toga bili su navijači Vojvodine. Reakcija je usledila nakon utakmice sa Bežanijom u Novom Sadu, 20. novembra 2006. Više stotina navijača sa severne i istočne tribine je posle poslednjeg sudijskog zvižduka krenulo u protestnu šetnju ulicama Novog Sada, noseći parole uperene protiv sramnog poteza gradonačelnice. Isticali su se transparenti „Naša stranka – FKV“, „Mi držimo ključ grada“, „Gde su naši reflektori?“ (čime je ukazano na gorući problem vezan za stadion „Karađorđe“ – odigravanje utakmica u noćnom terminu, na čega šta su gradske vlasti više puta ostajale „gluve i neme“) i „Politika je kurva“, pri čemu su prvi i poslednji trebali da naglase apolitični karakter protesta, koji je bio isključivo u interesu kluba i grada. Protestna kolona je prošetala ulicom Maksima Gorkog, skrenula na glavni gradski bulevar, a zatim zavila u Jevrejsku ulicu i nastavila pravo do Trga Slobode, ispred Gradske Kuće. Tokom svog mini-hodočašća do gradskog trga, kolona je značajno rasla, mnogi su se u znak podrške priključili protestu, a srce svakog navijača bilo je ispunjeno usled glasnog odobravanja i aplauza običnih ljudi koji su se nekim svojim poslom zatekli tu, neki na ulici, neki na prozorima i terasama stanova i kuća. Ukratko - bio je fantastičan osećaj biti deo svega toga! Kulminacija protesta usledila je čitanjem protestnog pisma ispred Gradske Kuće pred, kako su agencije kasnije navele, preko hiljadu ljudi. Na centralnom transparentu bila je istaknuta parola „Naši rukometaši u Inđiji i Kaću, a Spens čuvate za komunističku braću“ okrenuta, naravno, tako da se njen sadržaj mogao dobro videti iz same Gradske Kuće, dok je učesnike protesta „pozdravio“ i Svetozar Miletić, čija je velika figura na platnu dominirala sa Tanurdžićeve palate. Nakon petnaestominutnog zadržavanja na trgu, kolona je nastavila kretanje kroz Ulicu Modene i Vojvođanskih brigada i završila na platou ispred „Spensa“.

          Opšti utisak, ne samo među samim učesnicima, je da je protest u potpunosti uspeo. Tema koju su gradski čelnici pokušali stidljivo da gurnu pod tepih posle burnih reakcija u javnosti ponovo je aktuelizovana, a najveći benefit je da je Rukometnom Klubu „Vojvodina“ vraćeno pravo da se za opstanak u ligi bori pred svojim navijačima (što je na kraju, na radost svih navijača i iskrenih prijatelja sporta, i izboreno). Sem toga, zadnjih godina pomalo uspavani grad je dignut na noge, a FK Vojvodina je ponovo postala sportska tema broj jedan u čaršijskim pričama. I konačno, Vošini navijači su stavili do znanja da će svaki sledeći pokušaj marginalizovanja lokalnih vrednosti izazvati još žešću reakciju sa njihove strane.

          Doći ćemo u još većem broju, još odlučniji, još jači! Za svoj klub, za svoj grad. Do konačne pobede!


____________________________________________________________________



 

LICEMERJE  KRIMINALNOG  SISTEMA

 

     Kako započeti tekst o pompezno najavljenom «Zakonu o sprečavanju nasilja na sportskim priredbama», a ne koristiti pri tome najprostačkije psovke kao izraz nemoći pojedinca pred demonstracijom sile autoritarne države, ili bolje reći vladajuće kriminalne organizacije koja bahato upravlja našim životima bez ikakve odgovornosti prema građanima koji ih biraju na «slobodnim demokratskim» izborima? Trebalo bi krenuti analizom policijske represije i njenih metoda obračuna sa našom grupom u sezoni koja je za nama.

           Prva dva gostovanja Firme u prošloj sezoni bila su obeležena incidentima sa policijom. Prvo se desila Kula u kojoj tradicionalno dolazi veliki broj navijača Vojvodine. Blizu četiri stotine Firmaša je zauzelo bašte kafana u blizini stadiona i pesmom izražavalo svoju privrženost novosadskom klubu. Bez najmanjeg incidenta svi odlazimo do stadiona gde bodrimo svoj tim tokom prvih 45 minuta. Na poluvremenu policija uz upotrebu sile sprečava jednog od naših ljudi da popije vode (!), iako je tog avgustovskog dana temperatura sigurno bila preko 35 stepeni. Naravno, većina navijača reaguje tako što pruža otpor ovim drskim metodama policije. Nakon petnaestak minuta sukoba policija biva potisnuta, a nekoliko predmeta koji se nalaze u redovnoj radnoj opremi policije završava u posedu Firme. Sledi moljakanje šefa policije da se vlasnicima vrate oteti predmeti! Da nije žalosno bilo bi smešno. Ovakvim sledom događaja jasno se stavlja do znanja da je ljubaznost policije prema navijačima upravo proporcionalna sili kojom jedni i(li) drugi raspolažu u datom momentu. Nakon Kule na red je došao Zrenjanin, grad u kome se Firma oduvek neprijateljski dočekivala. Još veći broj Vojvodinaša nego u Kuli zaposeo je južnu tribinu stadiona u Zrenjaninu, a policija kop Firme «iskusno» smešta do ograde koja deli južnu i istočnu tribinu. Naravno, kao i uvek u Zrenjaninu, sa istoka kreću žestoke prozivke lokalnih mangupa na naš račun. Nakon par minuta trpljenja uvreda, Firmaši probijaju vrlo slabašnu ogradu i obračunavaju se sa lokalnim mangupima raspoloženim za bliski susret sa navijačima Vojvodine. Pri tome valja naglasiti da niko od tzv. običnih navijača – gledalaca nije napadnut od strane Firme. Tek nakon toga dolaze ozbiljnije jedinice policije adekvatno opremljene za nerede i tek nakon samoinicijativnog smirivanja Firme kordonom odvajaju pristup istočnoj tribini sa južne tribine. Klasičan primer neadekvatnog organizovanja i obezbeđivanja sportske priredbe. Naravno, u narednim danima svi mediji predstavljaju Firmu kao grupu nasilnika i huligana koji na utakmice idu radi izazivanja nasilja, a ne zbog ljubavi prema svom klubu. To je već toliko puta prežvakan kliše ulizičko – podaničkog novinarstva da čoveku može samo da bude muka kada čita ili sluša te bljuvotine.

      Posle ovakvog starta prvenstva već smo naslućivali kakav tretman nas čeka od strane policije, ali ni najveći pesimisti nisu mogli naslutiti koliki će nas stepen policijske represije zadesiti. Nažalost, svojom glupošću na prvom sledećem gostovanju protiv Voždovca smo policiji i dali formalno opravdanje za dalju represiju i sebi izbili iz ruku sve argumente za opravdani otpor policijskoj bahatosti. Uglavnom mlađa populacija Firmaša je krala na benzinskoj pumpi na koju smo stali na putu za Beograd, pa je radnik pumpe (iako mu je na inicijativu dobrog dela grupe ukradena roba vraćena ili plaćena) brže bolje događaj prijavio policiji koja nas je dočekala na naplatnoj rampi i preko dvesta ljudi vratila za Novi Sad. Za ovaj događaj stvarno ne postoji opravdanje, i, što je najgore, njime smo dali povoda policiji za dalje maltretiranje naše grupe. Od ovog incidenta krenulo je neviđeno gaženje ljudskog dostojanstva članova Firme u šta nam neki naši rivali nisu verovali dok nisu osetili iste policijske metode na sopstvenoj koži. Krenula je redovna «rutina» na koju smo možda i olako pristali u želji da što masovnije i što bolje odradimo sva gostovanja u sezoni u kojoj je naša ekspanzija dosegla vrhunac. Ispred buseva nas čekaju panduri, svakom navijaču se pri ulasku u bus uzimaju podaci iz lične karte (ukoliko nemaš istu, obično te ne puste u bus), navijač biva pretresan i nije dozvoljeno uneti bilo kakav alkohol u bus, pa čak i bezalkoholno piće ako policija proceni da je u ambalaži koja bi mogla biti upotrebljena u potencijalnim incidentima. Ako sa sobom niste poneli dovoljnu količinu vode, može vam se desiti i da po pet sati ne pijete vode pošto većina stadiona u ovoj «fudbalskoj» ligi nema pitke vode! Tu dolazimo do ključne tačke licemerja naših zakonodavaca čija je osnovna teza da bi gledalaca verovatno bilo na fudbalskim utakmicama («i to čitave porodice») samo da nije tih ekstremno nasilnih huligana. Govorimo o infrastrukturi sportskih (fudbalskih) objekata, kvaliteta i regularnosti takmičenja, kao i stepena ulaganja u razvoj sporta.

                        Mi zapravo govorimo o fudbalskoj ligi u kojoj dva stadiona poseduju reflektore (i mi smo ih posedovali dok nam ih gradske vlasti nisu ukrale, samo da podsetimo!) i samo ta dva stadiona imaju licencu za ozbiljnija međunarodna takmičenja. Mi raspravljamo o ligi u kojoj su tek prošle godine većina prvoligaških stadiona pokrivena stolicama i to ne sopstvenim sredstvima, već u sklopu akcije UEFA koja je našem savezu poklonila te stolice. Mi govorimo o fudbalskoj ligi u kojoj je predsednik Zajednice prvoligaša, zadužene za delegiranje sudija, istovremeno i vlasnik zvanično jednog prvoligaša, a nezvanično bar još jednog prvoligaša i jednog drugoligaša, kao i najvećeg lanca sportskih kladionica! I u ovakvim okolnostima se huliganizam ili «nasilje na sportskim objektima» hoće predstaviti kao ozbiljan društveni problem zbog koga se mora mobilisati čitava država kako bi iskorenila dati problem! Eto to se zove licemerje kriminalnog sistema. To je ona ista, stotinama puta iskorišćena matrica skretanja pažnje sa realnih i ozbiljnih društvenih problema koje vlasti nisu u stanju rešiti na sasvim sporedne društvene probleme. Huliganizam postoji, u redu, ali on gotovo ničim ozbiljnije ne ugrožava naše društvo, a pogotovo kriminalizovano fudbalsko takmičenje koje se naziva i Meridijan fudbalska liga. U toj istoj fudbalskoj ligi prosečna poseta je oko 1000 gledalaca. Od toga većinu u glavnom čine pripadnici organizovanih navijačkih grupa. Postavlja se pitanje: Ko će dolaziti da gleda taj fudbal ako državnim kriminalcima pođe za rukom da rasformiraju navijački pokret? Da li je «običan navijač» željan da gleda prvenstvo u kome se unapred zna da će ga osvojiti jedan od dva kluba koji su pod šapom te iste mafijaške države? Da li «čitave porodice» samo čekaju da naša revnosna vlast iskoreni huliganizam, pa da zimi u 13 časova pohrle na te divne sportske objekte bez pitke vode, sa terenima od blata, sa jednom ili dve tribine bez krova. Da gledaju devetnaestogodišnjake koji ne mogu da dočekaju trenutak kada će ih bilo ko iz inostranstva opaziti i izvući iz ovog raja na zemlji od naše države. Ne, na to smo spremni samo mi, organizovani fudbalski navijači i to samo zbog ljubavi prema našem klubu i navijačkom načinu života. Gospodo fudbalski i državni funkcioneri, krenuti u Novembru subotom u 9 ili 10 časova na gostovanje svoga kluba i pri tome biti izložen raznim aspektima kršenja osnovnih ljudskih prava (kao što su nepoštovanje slobode kretanja građana, onemogućavanje građana da zadovolje puke egzistencijalne potrebe poput unošenja hrane i pića u organizam, i td.), a sve sa ciljem da se isprati naš voljeni Fudbalski Klub Vojvodina mogu samo istinski zaljubljenici u fudbal i navijački život, koje ne mogu smetnuti ni katastrofalan nivo fudbalske igre, ni loši rezultati voljenog kluba, a pogotovo vaše perfidne metode obračunavanja sa nama! Samo vi mlatite praznu slamu o neshvatljivom nasilju na sportskim priredbama po raznim medijima i zatvarajte oči pred opštim stanjem materijalne i duhovne mizerije našeg društva. I dalje pričajte o stvaranju atmosfere u kojoj će «čitave porodice» odlaziti na fudbalske mečeve, a mi ćemo vas konstantno podsećati da već tridesetak godina nije izgrađen niti jedan novi fudbalski stadion u skladu sa savremenim evropskim standardima. A hteli bi «evropske standarde» na tribinama. Vidite, nešto tu ipak ne štima. To smo već nazvali licemerjem kriminalnog sistema. Navijačka grupa Firma uvek će biti tu da vas podseća na vaše licemerje i vašu nečistu savest.


____________________________________________________________________





2 коментара:

  1. pozdrav od brace Lesinara iz Banja luke za bracu ne dajte se braco uz vas smo NISTA NAS NIJE SLOMILO i NISTA NAS NAS NECE SLOMITI.

    ОдговориИзбриши